|
Premda se o umjetničkim praksama Damira Bartola Indoša i Dragana Živadinova već dosta pisalo, u ovoj knjizi one su prvi put povezane te znanstveno obrađene i uobličene u metodološki zanimljivu studiju, koju odlikuje izvrstan poredbeno-teatrološki uvid u problematiku, poznavanje specifičnosti izvedbenoga modusa i razvojnih faza rada odabranih autora te upućenost u širi kontekst njihove izvedbene prakse. Studija je utemeljena na akribičnome pristupu materiji, metodološki je uvjerljiva i spretno strukturirana te nadasve samosvojna u obrani i primjeni pojma 'teatro-bio-grafije' na odabrane autorske opuse. Upravo u izvodima kojima se »brani« uvođenje ovoga pojma – skovanoga na temelju namjernoga brisanja granica između klasičnoga teatrološkog i 'novoteatrološkog' pristupa izvedbenome fenomenu – iskazuje se idealan sklad znanstveno-metodološkoga istraživanja i književno-filozofskoga 'performiranja' marno prikupljene i obrađene materije.
Iz knjige:
„Pojam teatra u knjizi koristim u izvornom smislu 'mjesta za gledanje' (od grč. theatron, tj. od theasthai = gledati, promatrati), čime se sugerira, među ostalim, da se teatar događa i u publici i na sceni te pokriva, osim ako u kontekstu neke rečenice nije drugačije određeno, sve izvedbene prakse kojima je referentni okvir – dakle, i (fikcionalni) teatar u užem smislu i (nefikcionalni) performans, kao i sve međužanrove. Osnovni razlog za takvu širu upotrebu pojma koja zanemaruje granice između fikcionalnoga i nefikcionalnoga utemeljen je u izvedbenim praksama Indoša i Živadinova – što nas dovodi i do pojma teatro-bio-grafije. Naime, s obzirom na gotovo ekscesivnu nerazdvojivost teatrografske i (auto)biografske (samo)reprezentacije dvojice umjetnika, te s obzirom na njihovo konstantno spontano i/ili strateško ignoriranje granica reprezentacije, to jest igranje njima, na način da njihove privatne i autorske osobnosti neprekidno i vidno interferiraju – iz čega proizlazi i bastardnost žanrova njihove umjetničke prakse – o njihovu teatarskom djelovanju nemoguće je pisati tako da ga se oljušti od biografskih činjenica i anegdota.“
Bilješka o autorici:
Docentica na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon studija filozofije i komparativne književnosti u Zagrebu, završila je poslijediplomski studij filozofije na Université Paris 8 i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Recentno objavljuje uglavnom u znanstvenim časopisima i zbornicima. Suvremene kazališne i plesne prakse aktivno prati od 1988. godine, kad je kao novinarka i urednica počela surađivati na Radiju 101. Desetak godina je na Trećem programu Hrvatskoga radija uređivala emisije Kazalištarije i Odeon:izvedi i snosi posljedice, a žanrovski raznolike tekstove i intervjue objavljivala je, kontinuirano ili povremeno, i u drugim medijima – Frakcija, Zarez, Kretanja, Quorum, Kulturpunkt, Beton, Fantom slobode... Teme su njenog interesa suvremene teorije izvedbe, konstrukcija i izvedba identiteta u teatru, procedure i strategije političkog djelovanja u kontekstu izvedbenih praksi, umjetnički i politički potencijal radijske izvedbe.
* Knjiga Agate Juniku Indoš i Živadinov, teatro-bio-grafije: sveto i ludičko kao modusi političkoga u teatru izlazi u sklopu Teatrološke biblioteke, u programu izdavačke djelatnosti Akademije dramske umjetnosti u suradnji s Hrvatskom sveučilišnom nakladom i pod vizualnim identitetom za koji su zaslužne dizajnerice iz kreativnog kolektiva OAZA (Roberta Bratović i Maša Poljanec), pobjednice Natječaja za oblikovanje vizualnih standarda izdavačke djelatnosti Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu / identitet biblioteke ADU-a, kojeg je provelo Hrvatsko dizajnersko društvo.
|
