Ante Marin

 

 

Koliko god daleko unatrag se mogu sjetiti, oduvijek sam htio biti filmaš. Za mene, biti filmaš bolje je negoli biti predsjednik SAD-a. I prije nego sam stupio nogom na filmski set znao sam da želim biti dio toga. Volim raditi s ljudima i uz pisanje biti na različitim pozicijama u filmskom svijetu tako da stalno budem okupiran. Stavljam se u poziciju maksimalne iskoristivosti, mislim da je to ono čemu svaki svjesni entitet teži. Filmske priče prate me cijeli moj život. Svugdje. U kafićima, autima, ulicama, dućanima, oceanima vremena, svugdje. Nema bijega. Da nema filma, sanjao bih o njemu. Da nema filmaša, svejedno bi ih duboko poštovao. Pisao sam za TV i film, sve vrste likova i priča, pisao sam sve što hoda i puže. Likove toliko ružne da bi mogli biti remek-djela moderne umjetnosti. Vraški dobra stvar je stvoriti lik i njegovu priču, daš mu sve što ima i sve što će ikada imati. Slomiti ih, vidjeti na koljenima i slušati lamentiranje njihovih žena. Znanstvenik sam, ništa me ne šokira. Imam i neke benefite klasičnog obrazovanja iako sam u trećem razredu prepisivao na testu iz povijesti, a u četvrtom sam glumio Mojsija u predstavi i superljepilom zalijepio rođakovu periku na lice. Pišem okej, nisam jako loš, a nisam ni jako dobar. Nešto kao Tottenham. Uglavnom, da, ovo je, kao, moja biografija, čovječe.