za studente

hren

Kazališna kritika

 

 

 

Ak. god. 2015/16.

 

Ljetni semestar

 

 

 

Nastavnica:

 

dr. sc. Nataša Govedić, docentica 

 

 

Iako je kritika kao literarna forma nastala u isto doba kad i medijski (novinski) 

 

uspostavljena javnost, i to prvenstveno zato da bi srednja klasa osamnaestog stoljeća 

 

mogla imati „upućenog i pouzdanog vodiča“ kroz sve veću kulturnu ponudu 

 

zabavljačkih, ali i politički kontroverznih sadržaja za koje je potrebno argumentacijsko 

 

arbitriranje (kako navodi Terry Eagleton), u dvadesetom stoljeću postaje jasno da je 

 

kritičarska pozicija daleko kompleksnija i od mentorske i od društvenokritičke i od 

 

propagandističke funkcije pisanog teksta koji poseže za određenim kriterijima evaluacije. 

 

Kritičar je prije svega dijaloški posrednik između nekoliko stvaralačkih i recepcijskih 

 

zajednica: između umjetnika i javnosti, između analitičke struke i javnosti, kao i između 

 

različitih kritičarskih pristupa promišljanja umjetničkog čina. U svojim najcjenjenijim, 

 

književnim vrhuncima, kritika se tijekom 20. stoljeća otima uslužnim djelatnostima i 

 

postaje neka vrsta „strateškog promišljanja“ umjetničkih procesa ili zasebne umjetnosti, 

 

kako glasi formulacija Waltera Benjamina. No jednako je tako činjenica da s porastom 

 

masovnih medija u proteklom stoljeću kritika kao profesija sve više gubi na analitičkoj 

 

važnosti, postajući neka vrsta marketinškog posrednika između kulturnih institucija i 

 

publike. Brojne novine, televizijske kuće i kasnije internetski portali uopće ne drže do 

 

toga da se spomenuto kritičarsko posredništvo služi ikakvim sofisticiranim analitičkim 

 

alatima. Dapače, najdostupnija je ona „kritika“ koja faktički samo izvještava o 

 

najosnovnijim namjerama autora predstave ili senzacionalistički podilazi voajerskom 

 

praćenju izvedbenih ili književnih diva (nudeći dojmove ili „evaluacije“, a ne 

 

argumentirana mišljenja). Dodatan je problem što se kritika u dvadesetom stoljeću s 

 

jedne strane grana prema prikrivenom kulturnom marketingu, a s druge postaje jedna od 

 

strukovnih specijalizacija unutar akademskog proučavanja različitih umjetnosti, što je sve 

 

više približava znanstvenom diskurzu, a sve više udaljava i od participacije kritičara u 

 

umjetničkim procesima i od mogućnosti sustavne ideologijske kritike društva kojem se 

 

obraća. 

 

Cilj je kolegija podržati kritiku kao autorski, argumentacijski i dijaloški proces, 

 

nužan za sve etape umjetničkog stvaranja, promišljajući kritičke procese znatno šire od 

 

jednokratnog javnoevalucijskog momenta pisanja i obavljivanja recenzije umjetničkog 

 

rada u nekome od medija. 

 

 

OSNOVNA LITERATURA: 

 

Buber, Martin (1947). Between Man and Man, London: Routledge

 

Eagleton, Terry (1984). The Function of Criticism, London: Verso

 

Fischer-Lichte, Erica (2009). Estetika performativne umjetnosti, 

 

Sarajevo: TKD Šahinpahić 

 

Foucalut, Michel (2001). Fearless Speech, Los Angeles: Semiogtext(e)

 

Goffman, Erving (1969). The Presentation of Self in Everyday Life, 

 

London: Penguin

 

Nussbaum, Martha C. (2012). Ne profitu: Zašto demokracija treba

 

humanistiku, Zagreb: AGM

 

Pfister, Manfred (1998). Drama. Teorija i analiza, Zagreb: 

 

Hrvatski centar ITI

 

Weber, Samuel (2004). Theatricality as Medium, New York: 

 

Fordham University Press.